U decembru prošle godine „Hudžand“ je imenovao novog šefa stručnog štaba — srpskog trenera Milana Milanovića s iskustvom rada u evropskim ligama i reputacijom kriznog menadžera. Krajem januara klub je predstavio pojačanja, među kojima su bila čak četvorica fudbalera iz Srbije, što je rijetkost za prvenstvo Tadžikistana. Glavno pitanje je jasno: može li ovaj srpski desant donijeti „Hudžandu“ prvo prvenstveno zlato i ozbiljno zaprijetiti dominantnom „Istikolu“?

U Tadžikistanu se prema stranim fudbalerima odnose prilično tolerantno, iako je kvota stroža nego u Kirgistanu i Kazahstanu. Najčešće dolaze igrači iz postsovjetskog prostora, iz Afrike i Irana, dok fudbalera s Balkana nema mnogo. Prema podacima Transfermarkta, tokom više od 30 godina postojanja nezavisne lige u domaćim klubovima nastupalo je svega devet Srba — i to u različitim periodima i ekipama. A da se u jednom timu u isto vrijeme nađu četvorica, ranije se nije dogodilo.

Ipak, čak i rijetki igrači s Balkana ostavili su trag u tadžikistanskom fudbalu. Selektor reprezentacije je Srbin Goran Stevanović, dok je ranije nacionalni tim vodio njegov sunarodnjak Nikola Kavažović. A „Hudžand“ se sada već može nazvati jednim od „najsrpskijih“ klubova u Centralnoj Aziji.

Predistorija

Srpski trag u „Hudžandu“ postojao je i ranije. U prvoj polovini 2020. godine ekipu je vodio Nikola Lazarević. Njegov rad ostavio je podijeljen utisak: s jedne strane, tim je izgubio od vodećeg kluba tadžikistanskog fudbala „Istiklola“ u AFC kupu i Superkupu Tadžikistana; s druge, ligaški start bio je vrlo dobar — pet pobjeda u osam kola i čvrsto drugo mjesto nakon prvog kruga.

Posebnost tog perioda nije bila samo u sportskim rezultatima, već i u činjenici da je Tadžikistan bio među rijetkim zemljama koje tokom pandemije COVID-19 nisu zaustavile prvenstvo. Utakmice su se tada gledale širom svijeta: prenosi su išli u Srbiji i Ukrajini, a interesovanje za ligu stiglo je čak i iz Španije. Upravo u tom trenutku Lazarević je radio u „Hudžandu“. Zbog zdravstvenih problema morao je da napusti klub, a krajem maja, uprkos globalnim ograničenjima, ipak je uspio da se vrati u Beograd.

Sam klub je stalno u fokusu javnosti. „Hudžand“ je jedan od najpopularnijih timova u zemlji i petostruki osvajač Kupa, ali i jedna od rijetkih ekipa koja povremeno može da zaprijeti 14-strukom šampionu Tadžikistana — „Istiklol“. To rivalstvo navijači nazivaju „tadžikistanskim El Klasikom“. Ne radi se samo o sportu, već i o političko-geografskom kontekstu: Dušanbe i Hudžand su dva velika centra zemlje — poput Moskve i Sankt Peterburga u Rusiji ili Beograda i Novog Sada u Srbiji.

Kasnije, 2023. godine, za „Hudžand“ su igrali srpski napadači Darko Bjedov i Dejan Tumbas. Tumbas je doveden zbog AFC kupa, ali nije pomogao klubu da prođe kvalifikacije pa je ubrzo napustio ekipu. Bjedov je, međutim, odigrao devet ligaških utakmica, postigao četiri gola i upisao jednu asistenciju. U 2024. Tumbas se vratio na pola sezone, postao najbolji strijelac tima sa osam pogodaka i dvije asistencije u deset mečeva i pomogao osvajanju srebrne medalje, prije nego što je otišao u Indoneziju. U drugoj polovini prošle godine za „Hudžand“ je nastupao i crnogorski napadač Igor Vukčević — bio je koristan na terenu, ali je postigao samo jedan gol u devet utakmica.

Era Farruha Marofijeva

Gotovo cijela karijera 33-godišnjeg stručnjaka Farruha Marofijeva vezana je za „Hudžand“. Najprije je radio kao pomoćnik trenera, a u tom periodu sarađivao je i s Lazarevićem. Sam Marofijev kaže da je mnogo naučio od Nikole, što se, očigledno, odrazilo i na njegovo interesovanje za srpski fudbal i dovođenje balkanskih igrača.

Tokom 2023. godine na kratko je bio i glavni trener i izvršni direktor. Ekipa je tada završila u donjem dijelu tabele, ali već naredne sezone Marofijev se fokusirao na administrativni posao, dok je „Hudžand“ ponovo stigao do srebra.

U 2025. rezultati su ponovo pali zbog nestabilnog finansiranja i problema u svakodnevnom funkcionisanju kluba. Da stabilizuje situaciju, angažovan je bivši selektor Kirgistana Aleksandar Krestinin. U složenim uslovima izvukao je maksimum — peto mjesto i skok s osme pozicije. Ipak, bio je nezadovoljan, podnosio je zahtjeve za ostavku i tražio nove uslove, ali je sezonu priveo kraju prije nego što je definitivno otišao, iako mu je ponuđeno produženje ugovora.

Ubrzo je počela potraga za novim trenerom. Kako je Marofijev rekao za EF, uprava je željela stranca, iako se među kandidatima nalazio i jedan od najpoznatijih tadžikistanskih stručnjaka — Tohir Muminov. Na početnoj listi stranaca bili su trojica Srba, među njima Lazarević i Milanović, zatim Uzbekistanac Andrej Šipilov, Rus Sergej Podpali i jedan Španac čije ime nije objavljeno.

U uži izbor, koji je stigao na sto guvernera Sugdske oblasti, nadležnog za klub, ušli su Lazarević, Milanović i Podpali. Lazarević se razbolio, Podpali je želio da dođe sa kompletnim stručnim štabom, što klub finansijski nije mogao da isprati, dok je Milanović pristao da radi s pomoćnicima iz Tadžikistana. Tako je praktično ostao jedina realna opcija.

U januaru 2026. iznenada se pojavila informacija o ostavci Farruha Marofijeva, baš u jeku formiranja tima. Ipak, Marofijev je nastavio da pomaže klubu u pripremi sezone i sklapanju ekipe koja bi se borila za titulu. Upravo to je cilj „Hudžanda“ u predstojećoj sezoni. Farruh, koji iskreno voli klub i rodni grad, odlučio je da nastavi s radom na dobrovoljnoj osnovi, ali nakon toga u klubu ipak neće ostati.

Ko ste vi, Milane Milanoviću?

Kako je objašnjavao Farruh Marofijev, ključni kriteriji pri izboru glavnog trenera — uz budžetska ograničenja — bili su ljudske osobine, prilagođavanje realnosti tadžikistanskog fudbala, godine i iskustvo. Milan Milanović je ispunio sve te zahtjeve.

Ima 63 godine i tokom karijere promijenio je oko dvadeset klubova. Tadžikistan mu je deseta zemlja u profesionalnom dosijeu. Centralna Azija mu nije nepoznata — dvije sezone radio je u Kazahstanu.

Iskustva mu ne nedostaje, i to raznovrsnog. U Srbiji je stekao reputaciju uspješnog kriznog menadžera: uveo je Zemun u Superligu Srbije, spasio Spartak iz Subotice od ispadanja, dok je s kazahstanskim Tobolom i armenskim Alaškertom osvajao bronzane medalje. Solidno je radio i u beogradskom Radu. Bilo je i neuspješnih epizoda, ali nije oklijevao s ostavkom kada bi procijenio da nema rezultata.

Po ljudskim kvalitetima Milanović se takođe dokazao. U ljeto 2019. preuzeo je „Irtiš“ s ciljem da stabilizuje tim i sačuva ga od ispadanja — klub je sezonu završio na osmom mjestu i ostao u ligi. Naredna sezona, međutim, poklopila se s pandemijom COVID-19. Sponzori su obustavili finansiranje, igračima su smanjivane plate. Milanović je stao uz fudbalere: javno je govorio u medijima i pregovarao s rukovodstvom. Kirgistanac Andrej Hripkov, koji nije dobio zarađeni novac, svjedočio je da su odnosi s trenerom ostali odlični uprkos svim problemima.

Tokom rada u mađarskom „Mezökövešdu“, koji je Milan Milanović preuzeo kada ekipa praktično više nije imala šanse da opstane u ligi, sam je predložio raskid ugovora kako bi klub smanjio troškove. Uprava ga je ipak zamolila da odradi sporazum do kraja.

Još jedan faktor koji bi trebalo da smanji reputacione rizike za „Hudžand“ jeste njegova sposobnost da radi u skromnim uslovima. Teško ga je iznenaditi nekomfornim svakodnevnim životom. Prošle godine u slovenačkoj „Dravi“ suočio se s kombinacijom sportskih problema i skandala oko uslova u kojima su igrači živjeli: polomljena vrata, više ljudi u jednoj sobi, neki su spavali i na podu. Milanović se, po svemu sudeći, distancirao od tih pitanja, ali nije uspio da spasi tim od ispadanja. U takvoj atmosferi ni igrači, logično, nisu bili fokusirani na rezultat.

U razgovoru za EF Milanović je dodao da mu se sviđaju zemlja i grad, da je zadovoljan dolaskom u „Hudžand“ i da prvenstvo vidi kao perspektivno čak i za iskusne fudbalere — među njima i neke koji su stigli upravo na njegovu inicijativu.

Četiri srpska „mušketira“

Na početku sezone „Hudžand“ se rastao sa svim strancima iz prethodne godine: klub su napustili Uzbekistanci Šahboz Nuritdinov i Asildžon Begimkulov, Rusi Nikita Žejmo i Grigorij Minosjan.

Posebna priča je Žejmo. „Hudžand“ mu je ponudio novi ugovor, ali on nije mogao da napusti Rusiju. Prema objašnjenju njegove strane, razlog je bila nemogućnost izlaska iz zemlje jer je Nikita bio u vojnoj dobi. Klub nije mogao dugo da čeka bez golmana tokom priprema, pa je hitno doveo drugog čuvara mreže — Bjelorusa Aleksandra Nečajeva.

Krajem januara klupska pres-služba predstavila je jednog po jednog četvoricu Srba: Petra Gigića, Nikolu Eskića, Jovana Anđelkovića i Darka Isailovića.

Najzvučnije ime je Gigić — 28-godišnji napadač, osvajač Kupa Mađarske s Ujpestom, s više od stotinu nastupa u Superligi Srbije te iskustvom iz Turske i Grčke. Nekada je vrijedio milion eura, sada oko 400 hiljada. Najbolji period imao je u Javaru 2022. godine, nakon čega mu je karijera krenula silaznom putanjom, ali godine mu još ostavljaju prostor za povratak na visoki nivo. Milanović koristi sistem s jednim napadačem i vrlo je moguće da će Gigić biti prvi izbor. U eliti Srbije ima 25 golova i 10 asistencija u 118 utakmica. Nije spektakularno, ali konkurencija je tamo znatno jača. Uz to, Petar je prilično univerzalan — može igrati i kao povučeni napadač ili unutrašnji krilni.

Eskić je 28-godišnji defanzivni vezni, takođe s više od stotinu mečeva u Superligi Srbije. Nastupao je za kazahstanski „Aksu“ i u Litvaniji. Vrhunac tržišne vrijednosti dostigao je 2019. godine — 600.000 eura, dok danas vrijedi oko 50.000. U više od 200 utakmica sakupio je 50 žutih kartona, ali nijedan crveni, što govori o kontroli u igri. Može se uključiti u napad, dobar je u pas-igri i sposoban da pokrije veliki prostor.

Isailović je 30-godišnji centralni defanzivac koji se afirmisao nešto kasnije, na profesionalnom nivou od 26. godine. Većinom je nastupao u drugoj ligi Srbije, ali bi njegovo iskustvo trebalo da bude dovoljno za tadžikistansku elitu. Milanović i Marofijev, koji su ga pratili, očigledno mu vjeruju. Darko je klasičan defanzivac, snažan i visok 187 centimetara.

Anđelković je 21-godišnji krilni fudbaler, najmlađi među „mušketirima“. Ovo mu je prvi inostrani angažman: iza sebe ima dvadesetak utakmica u najvišem rangu i uspješnu borbu za promociju s „Radnikom“ iz Surdulice. Brz je, tehnički solidan, ne pretjerano efikasan pred golom, ali treba imati u vidu jačinu lige i konkurenciju. Može pokriti oba boka ili igrati bliže sredini.

Prema pravilima za narednu sezonu u tadžikistanskoj eliti dozvoljeno je sedam stranaca. „Hudžand“ trenutno ima pet, pa su još dva mjesta slobodna — i vrlo vjerovatno će biti popunjena, s obzirom na to da Marofijev govori o ekipi koja cilja titulu.

Konkurencija će biti žestoka. „Istiklol“ ostaje glavni rival, srebrni „Vahš“ će se sigurno dodatno pojačati, a ambicije ima i osvajač Kupa „Regar-TadAZ“. CSKA je angažovao španskog trenera Huana Kortesa, dok „Ravšan“ vodi Rus Dmitrij Čerišev, nekadašnja legenda Sporting Gijóna i kasnije trener u akademiji Real Madrida.

Prvenstvo počinje u martu. Tada će se vidjeti koji je pravi cilj Milana Milanovića u „Hudžandu“ — borba za opstanak ili borba za trofeje.