Uprkos političkoj nestabilnosti oko i unutar Irana, koja se posljednjih mjeseci dodatno zaoštrila, naročito tokom zime, tamošnji klubovi nastavljaju aktivno da sarađuju sa stranim fudbalerima.

Najupadljiviji primjer je tebriški Tractor, koji je zadržao hrvatskog trenera Dragana Skočića i osam stranih igrača, od kojih većinu čine predstavnici Balkana.

U hrvatskim i srpskim medijima Skočićev projekat posljednjih sezona opisuje se kao jedan od najneobičnijih izvoznih proizvoda balkanske trenerske škole. Iranska štampa, s druge strane, o svemu govori smirenije i ponekad čak kritikuje klub zbog previsokih očekivanja. Ipak, zaključak je zajednički: u Tabrizu su stvoreni uslovi zbog kojih stranci ne žure da spakuju kofere. I sami fudbaleri ulažu maksimum — ekipa vodi u prvenstvu i prilično uvjerljivo se plasirala u plej-of elitne AFC Lige šampiona, potisnuvši pritom neke od najjačih klubova iz Zaliva. Osim sportskog aspekta, postoje i drugi slojevi priče: bezbjednost i finansije. Po svemu sudeći, igrači su svoj izbor već napravili. Pojedini fudbaleri imaju i dugoročne ugovore, što je rijetkost za Iran. Tako Tomislav Štrkalj ima ugovor do 2029. godine, dok Tibor Halilović i Regi Luškja imaju važeće ugovore do ljeta 2027. U isto vrijeme, ovog ljeta ističu ugovori Srbinu Aleksandru Sedlaru te Hrvatima Domagoju Droždžeku i Igoru Postonjskom. Nije isključeno da će klub pokušati da produži saradnju i s njima.

Uprkos zatvorenosti zemlje, Iran ostaje relativno popularna destinacija za strance. Posljednjih godina tamo su nastupale i prave zvijezde, doduše u poznim fazama karijere: Steven N’Zonzi, Manuel Fernandes, Serge Aurier i Wissam Ben Yedder. Glavni magnet za legionare tradicionalno je finansijski faktor. Međutim, početkom 2026. godine igrača takvog kalibra u iranskim klubovima više nema. Marketinški efekat tih transfera pokazao se kratkotrajnim — ako je uopšte i postojao — a cijeli model ocijenjen je kao skup i nedovoljno uspješan. Zbog toga se fokus prebacio na razumljivije i manje zahtjevne fudbalere.

U ovom trenutku na spiskovima iranskih klubova nalazi se 41 stranac, među kojima je osam igrača iz Centralne Azije — pet Uzbekistanaca, dva Tadžika i jedan Kirgistanac — kao i osam predstavnika bivše Jugoslavije (četiri Hrvata, dva Srbina, Crnogorac i Makedonac) te dva Albanca. Balkan i Centralna Azija postali su glavni izvori stranih pojačanja. A čak i njima iranski klubovi spremni su da ponude vrlo ozbiljan novac.

Prema podacima Eurasia Footballa, platni sistem u ligi izrazito je neujednačen. U manjim klubovima domaći igrači mogu zarađivati od oko tri hiljade dolara mjesečno, dok lideri vodećih timova i reprezentativci dobijaju iznose koji prelaze milion dolara godišnje. Za strance je ulazni prag viši: ponude najčešće počinju od 10–15 hiljada dolara mjesečno. Finansijski model velikim dijelom se oslanja na državne strukture i povezane korporacije — naftne, industrijske i metalurške.

Pouzdano nije poznato koliko zarađuju balkanski fudbaleri u Iranu, a posebno u Tractoru, ali pojedini transferi daju okvirnu sliku suma kojima Iranci raspolažu. Tako je u januaru ove godine napadač reprezentacije Uzbekistana Igor Sergejev, dugogodišnji partner Dragana Ćerana u napadu taškentskog Pakhtakora, prešao u Persepolis, jedan od najjačih iranskih klubova. Tridesetdvogodišnji golgeter birao je između ruskih Krilja Sovjetov i Irana, gdje mu je, prema nezvaničnim informacijama, ponuđeno i do 1,5 miliona dolara. Tokom pregovora ispostavilo se da ruski klub nije bio spreman da ponudi slične uslove.

Prošlog ljeta još jedan klub ruske Premijer lige, Rubin, prodao je iranskom velikanu Esteghlalu uzbekistanskog štopera Rustama Ašurmatova za oko 500 hiljada eura. Dok je u Kazanju zarađivao oko 15 hiljada eura mjesečno, poslije selidbe njegov prihod porastao je „više nego dvostruko“. Konačno, uzbekistanski vezista Pakhtakora Odil Hamrobekov takođe nastupa za Tractor. Teško je zamisliti da bi napustio Uzbekistan za iznos manji od 30 hiljada dolara mjesečno.

Na osnovu toga može se pretpostaviti da i balkanski fudbaleri u Iranu mogu računati na slične sume — od 30 do 50 hiljada dolara mjesečno, u zavisnosti od njihove uloge u timu i želje uprave da ih zadrži. Teško da bi stranci koji danas igraju u iranskim klubovima mogli da dobiju znatno više u nekoj drugoj ligi.

Istovremeno, pravila o strancima u Iranu vrlo su stroga — šest igrača van Azije plus jedan iz azijskih zemalja. Ipak, ni taj limit ne koriste svi klubovi. U mnogim ekipama stranaca uopšte nema, ne toliko zbog nedostatka sredstava koliko iz pragmatičnih razloga: klubovi nisu spremni da plaćaju igrače koji ne donose vidljivo jačanje u odnosu na domaće, ili principijelno izbjegavaju dovođenja „reda radi“.

Primjera radi, u konzervativnom Mešhedu snažan je vjerski uticaj, zbog čega je odnos prema profesionalnom sportu, uključujući fudbal, složeniji nego u Teheranu ili Isfahanu, naročito kada je riječ o prisustvu žena na tribinama. Kako je našem mediju ispričao jedan brazilski fudbaler koji je nastupao u Iranu, psihološki je bilo teško živjeti u takvom okruženju i poštovati stroga vjerska pravila. Uz to, timski autobus gotovo svakodnevno je prolazio pored trga na kojem su vršena pogubljenja — ne tokom samih izvršenja, ali ni to nije bilo lakše. Fudbaler je napustio zemlju poslije nekoliko mjeseci. Nije izdržao.

Jedna od slabijih tačaka lige ostaje infrastruktura. Broj savremenih stadiona je ograničen, kvalitet terena često je predmet kritika, a glavni teheranski stadion već dugo je u fazi rekonstrukcije. Zbog toga su i ključne utakmice sezone, uključujući derbi Esteghlal – Persepolis, u pojedinim periodima igrane u drugim gradovima. Poznati komentator i televizijski voditelj Džavad Hejbani isticao je da u zemlji postoje resursi za poboljšanja, ali da napredak usporavaju sukobi između biznisa i vlasti. Kritike se odnose i na suđenje, kao i na opšti kvalitet igre.

Agent Kova Tilavpur, dobro upućen u regionalno fudbalsko tržište, naglašava da se iransko prvenstvo rijetko posmatra kao odskočna daska za odlazak u Evropu. Za iskorak su potrebne ili lične veze ili ogroman angažman agenata. Zbog toga stranci ne ostaju dugo i uglavnom potpisuju kratkoročne ugovore. Posljedično je velika fluktuacija: mnogi provedu u zemlji pola godine ili jednu sezonu, pa potom traže druge opcije. Oni koji ostaju duže primorani su da zažmure na niz profesionalnih i životnih problema.

Najosjetljivija tema ostaje bezbjednost. Prema riječima Tilavpura, strani fudbaleri polaze od toga da ih eventualna eskalacija sukoba neće direktno pogoditi:

„Ako dođe do zaoštravanja, igrači vjeruju da će Sjedinjene Države i Izrael gađati isključivo političke i vojne ciljeve. Stadioni se neće bombardovati. Protesti, ako ih ima, uglavnom su naveče i u centru grada, dok su fudbaleri tada na bazi — obično na periferiji i u zatvorenim kompleksima.“

Rizici se ipak priznaju — prije svega moguće poteškoće pri izlasku iz zemlje u slučaju naglog pogoršanja situacije, kao što se dešavalo i ranije, kada su ljudi, uključujući sportiste, pokušavali da se evakuišu preko turske granice. U slučaju Tabriza, u blizini su ne samo granica s Turskom, već i s Azerbejdžanom i Jermenijom, pa bi u eventualnoj krizi fudbaleri mogli “birati” pravac kojim bi se lakše povukli.