Robert Prosinečki i reprezentacija Kirgistana mogu na prvi pogled djelovati kao neobičan spoj, ali njihova saradnja odražava dublju stratešku logiku, a ne egzotičan eksperiment.

S jedne strane je legenda balkanskog fudbala Robert Prosinečki, stručnjak sa velikim imenom i iskustvom rada na visokom nivou, a s druge selekcija sa „nepoznatim igračima“, kako su je opisali pojedini hrvatski mediji. Takve formulacije prije odražavaju spoljašnji i površni pogled evropskog posmatrača.

U stvarnosti, kirgistanski fudbal već nekoliko godina prolazi kroz proces restrukturiranja, a dolazak Prosinečkog nije impulsivna odluka, već logičan korak u okviru dugoročnije i promišljene strategije. To je primjer fudbalske globalizacije koju evropska javnost često zanemaruje.

Biografiju Prosinečkog nema potrebe detaljno prepričavati. Nekada vrhunski fudbaler, danas je etabliran trener. Radio je sa reprezentacijama Azerbejdžana, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, kao i sa klubovima u različitim zemljama. U njegovoj karijeri su titula sa Crvenom zvezdom, učešća u kvalifikacionim ciklusima na nivou nacionalnih timova i iskustvo rada u zahtjevnim fudbalskim uslovima. Tri godine provedene u Azerbejdžanu čine njegov profesionalni profil razumljivim i publici u centru Azije, gdje se sa Bakuuom već duže vrijeme govori o zajedničkoj kulturnoj platformi, istoriji i projektima.

Treba priznati da Robert Prosinečki nije trener trenutnog efekta niti stručnjak orijentisan na brze rezultate. Njegova glavna snaga leži u sistemskom radu, kontroli procesa i sposobnosti da stabilizuje ekipe sa ograničenim resursima. Upravo zbog toga je interesantan Kirgistanu kao rješenje na dužu stazu, a ne kao jednokratni „čudotvorac“.

Iskustvo iz Azerbejdžana u tom smislu je pokazno. Robert Prosinečki je preuzeo reprezentaciju u dugotrajnoj rezultatskoj krizi i postepeno je učinio konkurentnijom: tim je počeo da osvaja bodove i da ih oduzima jačim rivalima, ali je na kraju naišao na ograničenja konkurencije u okviru UEFA-e. Azerbejdžan se nije plasirao na veliko takmičenje. Do iskoraka nije došlo ni sa Bosnom i Hercegovinom, a potom ni sa Crnom Gorom — iz sličnih razloga. U slučaju Kirgistana kontekst je drugačiji: Prosinečki će povesti ekipu na Kup Azije, a vremena za prilagođavanje i reorganizaciju ima dovoljno — čitavu godinu.

Preteče

Robert Prosinečki pritom nije prvi evropski trener na čelu reprezentacije Kirgistana. Selekcija je već prolazila sličan put i bilježila rezultate. Posebno mjesto u tom kontekstu zauzima Stefan Tarković. Slovački stručnjak je preuzeo tim u složenom trenutku i dobio podijeljene ocjene. Kritike su se odnosile na oprezan stil igre, nedostatak atraktivnosti i pragmatizam. Njemu je povjeren i proces podmlađivanja reprezentacije, koji se poklopio sa Kupom Azije 2023. i nije dao očekivane efekte. Ipak, upravo u njegovom mandatu Kirgistan je, uz mnogo napora, prvi put u istoriji stigao do trećeg kvalifikacionog kruga za Svjetsko prvenstvo. Nakon ispunjenja tog cilja, Tarković je napustio funkciju.

Nakon toga izabran je drugačiji pravac — angažman ruskog trenera Maksima Lisicina. U tom periodu Kirgistan se ozbiljno borio sa UAE i Katarom za plasman u četvrti kvalifikacioni krug, a igrao je ravnopravne utakmice protiv Irana i Uzbekistana. U odlučujućem trenutku rezultat je izostao i saradnja je okončana po završetku ciklusa.

Ipak, ključnu ulogu u formiranju reprezentacije Kirgistana, sa kojom se danas mora računati u Aziji, ima Aleksandar Krestinin. Ruski stručnjak radio je sa ekipom gotovo devet godina, imao je široka ovlaštenja i postao arhitekta prvog ozbiljnog iskoraka. U tom periodu reprezentacija je dobila prepoznatljiv identitet, stabilnost i karakter, značajno napredovala na FIFA rang-listi, prvi put u istoriji izborila plasman na Kup Azije i odmah stigla do nokaut-faze.

Važno je ne samo šta je Krestinin postigao, već i na koji način. Dobio je povjerenje, vrijeme i mogućnost da utiče na procese koji prevazilaze taktiku i izbor sastava. To se odnosilo na kadrovska pitanja, rad sa igračima koji imaju korijene van zemlje i komunikaciju sa Savezom. To iskustvo pokazuje da u Kirgistanu sistem počinje da funkcioniše kada je na čelu autoritativan stručnjak kome se vjeruje u zemlji i koji ima reputaciju van njenih granica. U tom kontekstu, figura Roberta Prosinečkog djeluje logično.

Naturalizacija

Jedan od ključnih, ali rijetko naglašavanih faktora jeste naturalizacija fudbalera sa kirgiskim korijenima. Za reprezentaciju to nije bila hitna mjera, već element razvoja. Tokom Krestininovog mandata pravo nastupa dobili su Viktor Maier, Vitalij Luks, Aleksandar Miščenko i Edgar Bernhardt, koji je izgradio stabilnu karijeru u Poljskoj i igrao u Njemačkoj, Nizozemskoj i Finskoj. Uspješno je okončan i proces naturalizacije napadača Joela Koja, koji je, iako bez porijekla iz Kirgistana, ispunio sve FIFA uslove.

Istovremeno, takvi procesi u zemlji su često usporavani birokratijom. Godinama se odugovlačilo sa registracijom braće Merk, danas važnog dijela domaćeg fudbala. Najpoznatiji fudbaler kirgiskog porijekla, Sergej Evljuškin, višegodišnji kapiten njemačke omladinske reprezentacije generacije Boatenga, Hevedesa i Ozila, nikada nije zaigrao za seniorski nacionalni tim iz istih razloga. Bernhardt je kasnije govorio da je mogao nastupati za Kirgistan znatno ranije, na vrhuncu karijere, ali tada nije dobijao odgovore iz Saveza.

Danas u Evropi postoje igrači koji imaju pravo i jasnu želju da nastupaju za Kirgistan i koji bi mogli odmah da pojačaju reprezentaciju. Međutim, njihovo uključivanje zahtijeva složene administrativne procedure koje ne dolaze uvijek u prvi plan.

U kirgiskoj realnosti naturalizacija nije pitanje „atraktivnosti projekta“, već rokova i birokratije. Broj kandidata sa odgovarajućim korijenima je ograničen i upravo tu često nastaje jaz između mogućnosti i realizacije. Zbog toga su spoljašnje procjene sastava, zasnovane isključivo na tržišnoj vrijednosti, često pojednostavljene.

Robert Prosinečki — početak deanonimizacije

Hrvatski mediji, nazivajući igrače reprezentacije Kirgistana „nepoznatima“, uglavnom se oslanjaju na podatke Transfermarkta, gdje je trenutno najskuplji fudbaler ekipe Joel Kojo. Međutim, stvarna slika je složenija.

Najveću tržišnu vrijednost u karijeri imao je kapiten Valerij Kičin, bivši igrač ruske Premijer lige — 1,5 miliona eura. Danas je veteran, ali i dalje važan član reprezentacije.

Tu je i mlađi Gulžigit Alikulov, čija je vrijednost u jednom periodu dostizala milion eura. U različitim sezonama pominjan je interes poljskog Leha i češke Slavije. Njegovo iskustvo u evropskim takmičenjima sa Kairatom, uključujući pobjedu nad Crvenom zvezdom (2:1) u kvalifikacijama Lige šampiona 2021. godine, gdje je započeo gol-akciju, često ostaje izvan fokusa šire javnosti.

Unutar sadašnje reprezentacije postoji čitav sloj fudbalera sa evropskim iskustvom. Prošlog ljeta dvadesetogodišnji Kimi Merk bio je na probi u češkom Zlinu, a potom i u iranskom Tractoru Dragana Skočića. Prema njegovim riječima, navijači su ga očekivali u timu, ali do transfera nije došlo.

Alimardon Šukurov bio je lider bjeloruskog Nemana, postizao golove u evropskim takmičenjima, a zatim prešao u Torpedo-BelAZ. Transfer u Češku propao je zbog viznih problema. Na jesen je doživio povredu i trenutno se oporavlja u domovini.

Golman Eržan Tokotajev privukao je pažnju nakon utakmica protiv Uzbekistana, u kojima je odbranio penal Eldoru Šomurodovu. Prema navodima medija, našao se u fokusu skauta iz Italije i Francuske. Odlazak je odložen, potom je prešao u uzbekistanski Andižan, sa kojim u grupnoj fazi druge AFC Lige šampiona nije primio nijedan gol. Kasnije je zadobio povredu i bio primoran da ostane u Uzbekistanu.

Beknaz Almazbekov je produkt omladinske škole Galatasaraya, kapiten U-19 ekipe i strijelac u Omladinskoj Ligi šampiona protiv Bayerna i Manchester Uniteda. Trenutno nastupa u ukrajinskoj Premijer ligi.

Erbol Atabaev prošao je špansku fudbalsku školu, igrao u Rusiji i bio najbolji asistent posljednjeg prvenstva Kirgistana sa 16 asistencija u 25 utakmica. Centralni bek Hristijan Brauzman razmatrao je opcije u Rusiji i Sloveniji, ali je odlučio da ostane u Kirgistanu radi kontinuirane minutaže.

Ne radi se o „anonimnim“ igračima, već o fudbalerima prelaznog nivoa, sposobnim za iskorak. Većina njih je mlada i nalazi se u fazi razvoja.

Novo tržište i agentsko okruženje

U posljednjim godinama u Kirgistanu promijenila se i sama logika fudbalskog tržišta. Transferi su sve češće povezani sa stranim agentskim mrežama — među njima su ukrajinski menadžer Dmitrij Kotik, bjeloruska agencija Playsport Vladimira Osipova, balkanska Pro Talent Sport Management Amila Šukala, kao i agenti iz Azerbejdžana i Uzbekistana. Agenti ne dovode samo strance, već pomažu i u plasmanu fudbalera u inostranstvo — kako kirgiskih, tako i drugih igrača koji imaju iskustvo nastupa u domaćem prvenstvu. Takvih primjera ima na desetine. Iskustvo igranja u kirgistanskoj Premijer ligi (Žogorku ligi) više se ne smatra prolaznim i ima svoju cijenu, i u azijskim šampionatima i u pojedinim evropskim.

Paralelno s tim, u zemlju dolaze i poznati treneri. Muras United je trenirao Andrej Kančelskis, novi klub Azija preuzeo je Maksim Šackih, sa omladinskom reprezentacijom i Muras Unitedom radi Edmar Laserda, dok je Toktogul vodio Sergej Pučkov. Postoje i primjeri profesionalnog rasta: Srbin Ivan Kurtušić prešao je iz Abdish-Ate u slovenačku Muru, a Italijan Đovani Kostantino nakon rada u Bishkek Cityju ostaje tražen stručnjak. Mogu se pomenuti i Ukrajinac Aleksandar Poklonski te Bjelorus Vjačeslav Levčuk, koji su nakon rada u Kirgistanu nastavili karijere u Kazahstanu.

Kirgistan sve češće postaje platforma sa koje je moguće napraviti sljedeći korak u karijeri. Istovremeno, relativno konkurentne plate na tržištu i unapređenje infrastrukture omogućavaju fudbalerima i trenerima da planiraju razvoj karijere i unutar same zemlje. Mnogi stranci zadovoljni su životom i radom u Kirgistanu. Ova činjenica uliva dodatno samopouzdanje kako domaćim igračima, koji se ugledaju na legionare, tako i navijačima kirgistanskog fudbala.

Rekonstrukcija sistema

Većina klubova u zemlji formalno je u privatnom vlasništvu, što je rijetkost na postsovjetskom prostoru. Posljednjih godina osnovani su Muras United, Bishkek City, Bars, Aziagol, Uzgen i Azija. Liga se širi, infrastruktura se razvija, a međunarodna saradnja jača.

Nedavno je rukovodstvo Fudbalskog saveza Kirgistana održalo sastanak sa hrvatskom delegacijom u kojoj je bio i Robert Prosinečki. Zajedno sa njim stigli su predstavnici fudbalskog menadžmenta i investicionih struktura, uključujući čelnike Inter Zaprešića Franju Hercega i Branu Golubića, kao i srpskog investitora Zorana Terzića. Razgovaralo se o dugoročnim projektima i saradnji. Nekoliko dana kasnije Robert Prosinečki je imenovan za glavnog trenera reprezentacije.

Rizici

Reprezentacija Kirgistana odavno više nije statist. To je ekipa sa karakterom, koja rijetko gubi strukturu igre i zna da izvuče maksimum iz ograničenih resursa. Angažman Prosinečkog nije marketinški potez, već pokušaj prelaska na viši nivo.

Sam Robert Prosinečki izbjegava velike najave i ističe da će rezultat zavisiti od ispunjavanja zahtjeva. Iako do Kupa Azije 2027. godine još ima vremena, za njega će to biti prvi veliki turnir na azijskom nivou. Istovremeno, ciljevi i kriterijumi uspjeha nisu javno saopšteni i nije do kraja jasno koji će se rezultat smatrati dovoljnim za nastavak saradnje. Štaviše, na početku 2026. godine reprezentacija Kirgistana zauzima 104. mjesto na FIFA rang-listi, što je više od Azerbejdžana, koji se nalazi na 127. poziciji.

Paralelno ostaje strateški cilj — Svjetsko prvenstvo 2030. godine. Prosinečkom je potreban projekat u kojem će se njegov rad vrednovati kroz dinamiku i razvoj, a ne kroz jedan rezultat. U azijskoj konfiguraciji, u Kirgistanu za to postoje i vrijeme i prostor za manevar. Navijači u Kirgistanu sa interesovanjem i nadom dočekuju novog trenera.