Balkanci su sve prisutniji u Centralnoj Aziji: u elitnim ligama Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i Uzbekistana danas igra više od 60 fudbalera iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore i drugih zemalja regiona. U prosjeku gotovo svaki klub ima barem jednog igrača s Balkana. Zašto je taj pravac postao stabilan i zbog čega se igrači iz regiona brzo uklapaju u novu sredinu, objašnjava bivši selektor Kirgistana Aleksandar Krestinin.
— Kako objašnjavate stabilan interes za balkanske igrače u Centralnoj Aziji?
— To nije slučajno. Istočnoevropska fudbalska škola je mentalitetom i načinom rada bliska regionu. Balkanski fudbaleri su mobilni, takmičarski nastrojeni i klubovi tačno znaju šta od njih mogu da očekuju. Brzo se uklapaju i odmah donose konkretnu korist na terenu. U mnogim ekipama dolaze kao nosioci igre, a ne kao epizodni stranci.
Važno je i to što je balkanski fudbal pragmatičan i usmjeren na rezultat. Naglasak je na fizičkoj spremi, disciplini i jasnim zadacima u igri. U ligama koje su u razvoju takav profil igrača posebno je cijenjen.
— U „Hudžandu“, koji ste trenirali prošle sezone, sada je došao srpski stručnjak Milan Milanović zajedno s nekoliko srpskih igrača. Mogu li brzo da naprave razliku?
— Moguće je. Milanović ima ozbiljan CV. Balkanski treneri su navikli da rade u različitim uslovima i teško ih je izbaciti iz ravnoteže promjenom sredine. Znaju da postave strukturu, disciplinu i jasne zahtjeve, a to se u takvim ligama brzo primijeti.
Ko je Aleksandar Krestinin?
Aleksandar Krestinin je ruski stručnjak i jedan od najiskusnijih trenera u savremenoj istoriji kirgiskog i centralnoazijskog fudbala.
Godine 2011. preuzeo je novoformirani „Neftči“ i već u prvoj sezoni doveo klub do titule prvaka. Potom je vodio najtrofejniji kirgiski klub „Dordoj“, s kojim je četiri puta osvajao prvenstvo, te po dva puta Kup i Superkup Kirgistana.
Selektor Kirgistana postao je 2014. godine. Tokom njegovog mandata reprezentacija je značajno napredovala na FIFA rang-listi i prvi put u istoriji plasirala se na Azijski kup, gdje je stigla do nokaut faze. Reprezentacija se ponovo kvalifikovala za završni turnir, ali je 2021. godine Krestinin smijenjen prije same finalne faze takmičenja.
Nakon reprezentativnog perioda vratio se klupskom radu. Vodio je taškentske klubove „Lokomotiv“ i „Bunjodkor“, potom formirao „Bars“, koji je već u prvoj sezoni postao šampion Kirgistana. U prošloj sezoni radio je u tadžikistanskom „Hudžandu“, gdje je stabilizovao tim i doveo ga do petog mjesta u prvenstvu.
— Dok ste vodili „Hudžand“, za vas je igrao Crnogorac Igor Vukčević. Kako je prošao period prilagođavanja?
— Profesionalno — bez zamjerke. Dešavalo se da mu na terenu ne ide, imao je dosta prilika, a postigao je samo jedan gol. Ipak, u igri bez lopte i u zadržavanju lopte naprijed radio je veoma korisne stvari za tim. Nije se žalio na uslove, nikada nisam čuo negativan komentar. Čak i kada je bilo teško, odgovarao je: „Sve je u redu“. Takav pristup je tipičan za mnoge momke s Balkana.
— Često ističete balkansku školu. U čemu su, po vama, njene ključne prednosti?
— Mentalitet je presudan. Fleksibilni su i spremni da rade i na individualnom napretku i na timskoj organizaciji. Balkanski treneri imaju strpljenja da podignu nivo cijele ekipe i da slabije pripremljene igrače približe standardu tima.
Obrazovanje je na visokom nivou i nije strogo vezano za jednu poziciju. Zato većina igrača nema izražene slabosti. Selekcija u omladinskim kategorijama je ozbiljna, tako da u profesionalni fudbal dolaze oni koji su već prošli zahtjevan filter. Zbog toga se relativno brzo prilagođavaju novim sredinama i često postaju važan dio tima.
— Ko je, po vašem mišljenju, najjači balkanski igrač s kojim ste radili?
— Radio sam s dosta kvalitetnih fudbalera iz regiona — u Kirgistanu, Tadžikistanu i Uzbekistanu. Ako moram izdvojiti jednog, rekao bih Igor Ivanović iz Srbije, koji je nastupao za „Bunjodkor“. Odličan fudbaler i sjajna osoba. Na terenu zna gotovo sve: precizan centaršut, kvalitetan šut, čitanje igre. Svaka odluka mu je promišljena. Igrao je i na reprezentativnom nivou, što govori o njegovom kvalitetu.
— Spominjete i ljudske kvalitete. Kako se to vidi u praksi?
— Uglavnom su otvoreni i pozitivni. Ne zadržavaju se previše na detaljima izvan terena, već su fokusirani na posao. Nisam imao slučaj da je nekome trebalo dugo da se prilagodi. Već poslije nekoliko utakmica vidi se da je potpuno uklopljen, a za dvije sedmice djeluje kao da je tu godinama.
— Da li to važi i za trenere? Održavate li kontakt s nekim od njih?
— U kontaktu sam s Ivanom Boškovićem, koji već dugo radi u Uzbekistanu. Zadovoljan je poslom i vidi veliki potencijal u regionu. Često razgovaramo o razvoju azijskog fudbala. Sve više evropskih stručnjaka dolazi ovdje, što pokazuje da interes raste
— Robert Prosinečki je nedavno preuzeo reprezentaciju Kirgistana, koju ste vodili sedam godina. Može li uspjeti?
— Teško je prognozirati. Nadam se da hoće. On je već rekao da očekuje striktno ispunjavanje svojih zahtjeva. Ključno pitanje je koliko su ti zahtjevi usklađeni s realnim mogućnostima igrača. Trener može imati jasnu ideju, ali sve zavisi od toga koliko tim može da je sprovede na terenu — posebno kada dolazi neko ko je navikao na najviši nivo fudbala.
Balkanski trag u Centralnoj Aziji
Prvenstva Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana i Uzbekistana igraju se po sistemu proljeće–jesen i počinju u martu. Transferni rok još nije zatvoren u svim državama.
Prema aktuelnim podacima:
Uzbekistan
16 Srba, 6 Crnogoraca, po 2 Slovenca i Sjevernomakedonca, te po 1 Bosanac, Hrvat i Kosovar.
Kazahstan
Ukupno 23 predstavnika balkanskih zemalja: 8 Srba, 7 Hrvata, 3 Crnogorca, 2 Bosanca, 1 Sjevernomakedonac i 2 Albanca.
Tadžikistan
5 Srba i 3 Hrvata.
Kirgistan
Po 2 Srbina i Bosanca, te 1 Crnogorac i 1 Albanac.
Na selektorskim pozicijama takođe su imena iz regiona: reprezentaciju Kirgistana vodi Hrvat Robert Prosinečki, dok je selektor Tadžikistana Srbin Goran Stevanović.
Odvojeno vrijedi istaći da je značajan doprinos plasmanu reprezentacije Uzbekistana na Svjetsko prvenstvo dao i Slovenac Srečko Katanec.
