Vladimir Slišković napustio je mjesto glavnog trenera Ženisa iz ličnih razloga samo dva i po mjeseca nakon dolaska u Astanu. Bosanskohercegovački stručnjak priznao je da odlazi teška srca, a zajedno s njim klub napuštaju i njegovi pomoćnici Omer Joldić i Mladen Čučković.
Sliškovićev dolazak u avgustu bio je jedno od zvučnijih trenerskih imenovanja u kazahstanskom fudbalu. Iza njega su bile godine rada u stručnom štabu moskovskog Spartaka, samostalni period na klupi crveno-bijelih i posao glavnog trenera Orenburga. U proljeće 2024. godine, nakon odlaska Gijerma Abaskala, upravo je Slišković preuzeo Spartak. Moskovljani pod njegovim vođstvom nisu izgubili sedam prvenstvenih utakmica zaredom, pobijedili su Lokomotivu i Krasnodar, deklasirali Rostov sa 5:1, a Bosanac je proglašen najboljim trenerom mjeseca u ruskoj Premijer ligi. Kasnija epizoda u Orenburgu bila je znatno teža, ali je u Astanu ipak stigao kao trener sa ozbiljnim iskustvom na visokom nivou i jasnim fudbalskim identitetom.
U Ženisu su njegov izbor shvatili ozbiljno. Ajdin Kožahmet govorio je da je rukovodstvo već nakon prvog kontakta bilo impresionirano načinom na koji je Slišković pristupio poslu. Do drugog razgovora detaljno je analizirao ekipu, izdvojio njene glavne probleme i ponudio konkretna rješenja. Pozitivno je njegovo imenovanje tada ocijenio i FIFA agent Amil Šukalo, koji je u razgovoru za Eurasia Football istakao da od Sliškovićevog dolaska može profitirati ne samo Ženis već i kazahstanski fudbal u cjelini.
„Njegove ekipe su taktički dobro organizovane, disciplinovane i agresivne u presingu“, rekao je Šukalo, uz napomenu da će Sliškoviću biti potrebno ono čega trenerima u Centralnoj Aziji često nedostaje — vrijeme. U ovom slučaju nije riječ o klasičnoj smjeni zbog rezultata: Slišković je odlazak objasnio ličnim razlozima. Ipak, vremena zaista nije imao mnogo. Nije imao priliku da prođe kompletne pripreme sa ekipom, niti prelazni rok prilagođen sopstvenim zahtjevima.
A imao je šta da mijenja. Slišković je naslijedio Ženis od Alija Alijeva. Nakon 20 kola klub iz Astane imao je 23 boda, pet pobjeda i čak osam remija. Posebno je upadala u oči skromna efikasnost — svega 17 postignutih golova. To nije bila loša ili potpuno nefunkcionalna ekipa, ali je bila prije svega oprezna. Još prije sezone u klubu su Alijev pristup opisivali kao „racionalizam“. Na terenu se to vidjelo kroz kontrolu rizika, zatvorenije utakmice i dosta problema kada je Ženis morao sam da stvara igru.
Slišković je gotovo odmah krenuo u drugom pravcu. Već poslije njegovog prvog meča defanzivac Ardak Saulet objašnjavao je da novi trener traži manje besmislenih pasova popreko, brže pomjeranje lopte prema naprijed i češće traženje rješenja kroz sredinu. Debi je bio gotovo idealan — Ženis je savladao Žetisu sa 4:1. Potom je u revanšu polufinala Kupa Kazahstana pobijedio Kajsar 3:2. Klub iz Astane nije prošao dalje zbog poraza 1:3 u prvom meču, odigranom prije Sliškovićevog dolaska, ali je Bosanac svoj dio dvomeča dobio i to nakon što je njegova ekipa dugo igrala sa igračem manje. Uslijedila je i pobjeda 1:0 protiv Altaja. Tri prve utakmice završene su pobjedama i u tom trenutku činilo se da je Ženis pogodio sa trenerom.
Ali ubrzo je postalo jasno da Slišković ne pokušava samo da podigne formu ekipe, već da mijenja njen fudbalski identitet. Ženis je počeo brže da prenosi loptu prema naprijed, više igrača ulazilo je u završnicu, a ekipa je sve češće pokušavala da preuzme inicijativu i protiv jačih rivala. Nestali su i remiji. Istovremeno je značajno porasla efikasnost: ekipa koja je u prvih 20 prvenstvenih kola postigla 17 golova, u narednih osam dala je 12. Utakmice Ženisa postale su otvorenije, dinamičnije i sadržajnije.
Problem je bio u tome što se zajedno sa protivničkim golom otvorio i vlastiti. Za prvih 20 kola ekipa je primila 23 gola, a u osam prvenstvenih utakmica pod Sliškovićem još 15. Svaka izgubljena lopta mogla je da postane ozbiljan problem, naročito kada bi Ženis podigao veliki broj igrača visoko. Sam trener je to veoma dobro razumio. Poslije poraza od Kajrata 0:3 Ženis je imao više lopte od kazahstanskog prvaka i pokušavao da nametne svoj fudbal, ali je Kajrat tri puta kaznio prostor iza napada gostiju. Slišković je poslije utakmice sve sažeo u jednu rečenicu: „Tri kontre — tri gola“.
Slične stvari primjećivao je i poslije pobjeda. Kada je Ženis savladao Kizilžar sa 3:1, trener nije govorio samo o dobrom napadu i tri postignuta pogotka, već i o tome da je protivnik nekoliko puta dobijao prostor za kontru nakon prekida koje je izvodio sam Ženis. „Ne možemo sebi dozvoljavati takve stvari. To je veliki rizik“, upozoravao je. Tu je zapravo bila srž cijelog njegovog kratkog mandata: ekipa je relativno brzo shvatila kako Slišković želi da napada, ali je mnogo sporije učila kako da se brani nakon tih napada.
Možda je najbolji primjer bio gostujući meč protiv Okžetpesa. Ženis je imao većinu posjeda, napadao i stvarao prilike, a Slišković je prvi dio utakmice kasnije nazvao najboljim poluvremenom ekipe od svog dolaska u Kazahstan. Rezultat je ipak bio poraz 1:3. Trener je već mogao da vidi svoju ideju na terenu, ali tabela još nije.
Zbog toga njegov rad nije jednostavno ocijeniti. Ako se gleda samo rezultat, veliki napredak nije došao. Ženis je prije njegovog dolaska osvajao približno isti broj bodova po utakmici kao i tokom njegovog mandata. Slišković je preuzeo ekipu u sredini tabele i nije je približio vrhu. Ali način igre promijenio se prilično jasno. Ženis je postao agresivniji sa loptom, manje sklon čekanju protivničke greške i spremniji da sam diktira ritam utakmice. Ponekad i previše spreman na rizik.
Poseban problem bila su gostovanja. Kod kuće je Ženis pod Sliškovićem dobio tri od četiri prvenstvene utakmice, dok je na strani izgubio sve četiri — od Aktobea, Kajrata, Okžetpesa i Tobola. Raspored jeste bio težak, ali 11 primljenih golova u ta četiri meča ipak je pokazivalo da ekipa još nije pronašla ravnotežu između ambicije i sigurnosti.
Važno je i da Slišković nije djelovao kao trener koji slijepo insistira na istoj ideji bez obzira na ono što vidi na terenu. Poslije poraza od Atiraua otvoreno je priznao da njegova ekipa nije bila spremna na romb rivala u veznom redu i da je prvi dio utakmice praktično izgubljen taktički. U nastavku je promijenio sistem na 3-5-2, poslije čega je Ženis zaigrao mnogo bolje, postigao gol sa igračem manje i dva puta pogodio okvir gola. Odgovornost pritom nije prebacivao na fudbalere.
To je posebno bilo vidljivo poslije njegovog posljednjeg meča, poraza 2:4 od Tobola. „Ako nekoga treba napadati, onda napadajte mene“, rekao je Slišković. Istakao je da ekipa više nema realnu borbu za evropska mjesta, ali da igrači i dalje rade maksimalno i ne odrađuju završnicu sezone formalno. U posljednjim utakmicama počeo je i da daje više prostora mladim fudbalerima. Protiv Tobola je od prve minute igrao napadač Rasıl Isajev, rođen 2008. godine, a Slišković je govorio i o drugim mladim igračima kojima želi da pruži priliku. Njegov princip bio je jednostavan: „Ne postoje mladi i stari igrači. Postoje oni koji mogu i oni koji ne mogu“.
Zato njegov odlazak ostavlja utisak nedovršenog posla. Ne znamo kako bi izgledao Ženis nakon zimskih priprema sa Sliškovićem, kakve bi igrače tražio i da li bi nekoliko mjeseci dodatnog rada bilo dovoljno da popravi probleme u tranziciji i defanzivnom balansu. Možda ne bi. Njegov period u Orenburgu već je pokazao da zanimljiva fudbalska ideja sama po sebi nije garancija rezultata. Ali u Astani je barem bilo jasno u kom pravcu pokušava da vodi ekipu.
Prema dostupnim informacijama, klub sada želi da vrati Ukrajinca Andreja Demčenka, koji je Ženis već vodio prošle sezone. To ne bi značilo povratak konzervativnijem fudbalu iz perioda Alijeva. Naprotiv, Demčenko je 2025. godine upravo napadačkom idejom izvukao Ženis iz donjeg dijela tabele. Podigao je odbrambenu liniju, uveo agresivniji presing i insistirao na većem posjedu lopte. Njegova ekipa bila je jedna od atraktivnijih u ligi: savladala je Astanu 3:2, Turan 6:3 i Žetisu 3:1, a u jednom periodu osam utakmica zaredom postizala je najmanje dva gola.
Istovremeno je taj Ženis imao više strukture. Prosječno je držao oko 56 odsto lopte, dosta kombinovao i uspijevao da igra visoko bez tolikog broja otvorenih situacija iza leđa odbrane. Sezonu je završio na šestom mjestu. Zato eventualni povratak Demčenka ne bi značio napuštanje pravca kojim je krenuo Slišković. Prije bi bio pokušaj da se taj pravac dovede u ravnotežu.
A Sliškovićev boravak u Kazahstanu ostaće kratka i neobična epizoda. Nije ostvario rezultat koji bi njegov rad učinio nedvosmisleno uspješnim, ali nije iza sebe ostavio ni ekipu bez ideje. Ženis je za dva i po mjeseca postao drugačiji tim — smjeliji, otvoreniji i opasniji u napadu, ali istovremeno mnogo ranjiviji.
Stari oprez je nestao, novi balans još nije pronađen. I upravo kada je postalo zanimljivo vidjeti šta će biti sljedeće, Slišković je morao da ode.