Direktor bjeloruske agencije FA Playsport Vladimir Osipov već godinama radi s fudbalerima iz Centralne Azije i s Balkana, među kojima je i Zoran Marušić. Eurasia Football zamolio ga je da govori o saradnji s balkanskim igračima i o perspektivama fudbalera iz Centralne Azije.
Foto: arhiva Vladimira Osipova
— Kako funkcioniše vaš model rada?
— Mi ne radimo samo kao klasična agencija, već ozbiljno razvijamo i skauting. Često pronalazimo igrače u koje malo ko vjeruje, ali ih uspijevamo podići na viši nivo. Jedan od najupečatljivijih primjera je napadač uzbekistanskog „Neftchija“ Zoran Marušić, koji je upravo nakon saradnje s nama postao klasični špic i izgradio dobru karijeru – prvo u Bjelorusiji, zatim u Gruziji i Centralnoj Aziji.
— Kako je tekao rad s Marušićem? Danas je jedna od zvijezda uzbekistanske lige.
— U jednom periodu radio sam s nekoliko Srba. Među njima su bili Zoran Marušić i Danijel Stojković. Sa Stojkovićem je to bila jednokratna priča – morao je brzo da ode, u „Nemanu“ se otvorila pozicija i sve smo riješili za par dana. Sa Zoranom je situacija bila drugačija.
— U čemu?
— Predstavili su mi ga kao zadnjeg veznog. Pogledao sam njegove utakmice – snažan, korpulentan igrač. Takvi fudbaleri imaju svoje prednosti, ali i mane. Kod Zorana je, za vezni red, postojao jedan ozbiljan minus – takozvana „lokomotivska brzina“. Dakle, dobra maksimalna brzina, ali problem u promjeni pravca i dinamici kretanja. I gledam ga i razmišljam: „Ovo je napadač, a ne zadnji vezni.“
— I šta ste odlučili?
— Kontaktirali smo ga i pitao sam: „Možeš li igrati napadača?“ Odgovorio je da je nekoliko puta igrao iza špica, kao desetka. Rekao sam mu da sam spreman da radim s njim, ali da ću ga nuditi isključivo kao napadača. Njemu je bilo najvažnije da igra i napreduje.
— Dakle, praktično ste ga pretvorili u špica?
— Tako je. Ako ćemo sasvim iskreno, morao sam ga malo „predstaviti drugačije“. Kada sam ga doveo u „Dnjapro“, treneru Ivanu Biončiku predstavio sam ga kao napadača, iako je tada formalno bio vezni igrač.
— Je li se to brzo razjasnilo?
— To uopšte nije bilo presudno. Zoran je sve dokazivao na terenu. Nije imao potpisan ugovor, došao je na probu. Igrao je u napadu i opravdao povjerenje. Odigrao je vrlo dobru sezonu, posebno ako se zna da je stigao u jednu od najslabijih ekipa s ozbiljnim finansijskim problemima. Brzo se prilagodio, nije imao problema ni s jezikom.
Već naredne sezone prešao je u „Neman“ kod Igora Kovaljeviča – na mjesto lidera ekipe, Kirgiza Gulžigita Alikulova – i bio je prezadovoljan. Klub je imao veće ambicije i završio je četvrti u prvenstvu Bjelorusije. Odigrao je još jednu dobru sezonu i dodatno sazrio kao igrač. Kasnije su uslijedile epizode u Gruziji i Uzbekistanu, gdje je osvajao trofeje i bio među najboljima. Ali kao fudbaler, po mom mišljenju, formirao se upravo u Bjelorusiji, sa 24 godine.
— Jeste li i dalje u kontaktu?
— Naravno. I sa Zoranom i sa njegovom suprugom Bajanom, koja danas vodi njegove poslove. On često kaže da su mu karijeru „napravili“ Bjelorusi – ja, Biončik i Kovaljevič.
— Koliko je teško raditi sa srpskim igračima?
— U Srbiji je snažan uticaj takozvane „fudbalske mafije“, pa su igrači oprezni prema agentima. Mnogo je upropaštenih karijera zbog loših savjeta i pogrešnih poteza. Što se tiče adaptacije u Bjelorusiji, ona je jednostavna – klima i gradovi su slični. Beograd i Minsk imaju dosta dodirnih tačaka. Srbi se brzo uklapaju. Jedini problem je što je dugoročno poslovanje ponekad komplikovano.
— A fudbalski kvalitet?
— Srpski igrači su školovani i svestrani. Mogu igrati na više pozicija. Sve zavisi od mentaliteta i pravca u kojem žele da se razvijaju. Uvjeren sam da bi Marušić i danas mogao korektno odigrati i kao centralni bek.
— Nastavljate li rad u Evropi?
— Naravno. Imamo kancelariju u Poljskoj. Otvorili smo je 2021. godine, kada je nakon isteka ugovora s „Kairatom“ planiran transfer Gulžigita Alikulova u poljski „Raków“. Međutim, Alikulov je odlučio da produži ugovor s „Kairatom“, pa se transfer nije realizovao. Nakon odlaska iz Kazahstana dva puta se vraćao u Bjelorusiju — za njega je to prvenstvo postalo svojevrsna odskočna daska i prilika da ponovo pokrene karijeru.
— U bjeloruskom prvenstvu trenutno je primjetan odlazak stranaca. Prošle sezone bilo je pet srpskih fudbalera, sada su ostala dva. Uzbečkih igrača više nema. Istovremeno, sve više fudbalera odlazi u Uzbekistan, Kazahstan, Tadžikistan i Kirgistan. Trenutno u tim ligama igra oko 60 balkanskih igrača.
— U Bjelorusiji su uvedena ograničenja u finansiranju klubova iz državnog budžeta, što praktično znači i ograničenje plata. Postoje klubovi koji realno mogu ponuditi plate do 500 dolara mjesečno. U takvim okolnostima, tržišta Centralne Azije djeluju privlačnije. Uzbekistan i Kazahstan su već stabilna tržišta, uključujući i za balkanske igrače. U tim ligama se može zaraditi, ali i napredovati. Kirgistan tek gradi reputaciju, ali napreduje.
— Može li Centralna Azija postati tržište poput Balkana?
— Perspektiva postoji, naročito u Uzbekistanu. Igrači su školovani, fizički snažni. Problem može biti adaptacija – često su povučeni i treba im vremena da se otvore u novoj sredini. Ali u bjeloruskom prvenstvu su se osjećali komforno i mnogi su tamo napravili iskorak. Primjer je Abdukodir Husanov, danas član Manchester Cityja.
Važan faktor su i administrativne prepreke. Balkancima je lakše da se probiju u Evropi. Uzbecima i Kirgizima je teže. Nedavno je Alimardon Šukurov propustio transfer u Češku jer je kasnila viza. Ako se ti problemi riješe, potencijal regiona biće mnogo veći.
— Mogu li centralnoazijski fudbaleri pojačati balkanske klubove?
— Bez dileme. Ali finansije igraju veliku ulogu. Ne mogu svi balkanski klubovi parirati uzbekistanskim ili kazahstanskim timovima kada su u pitanju lideri koji već zarađuju desetine hiljada dolara mjesečno. Međutim, u Centralnoj Aziji ima mnogo mladih igrača koji žele razvoj i evropsko iskustvo. Balkanske lige za njih predstavljaju odskočnu dasku, a pritom su stalno pod lupom evropskih skauta i poznate su po tome da znaju oblikovati profesionalce.
Kada je riječ o izvozu fudbalera, Balkan je i dalje referentna tačka za Centralnu Aziju.