„Hodžand” je jedan od najpopularnijih i najtrofejnijih klubova u Tadžikistanu. Sezona 2026. za njega je posebna: klub obilježava 50 godina postojanja, pa su i očekivanja od ekipe od početka bila veća nego obično.
U jubilejskoj godini Hodžand je angažovao Milana Milanovića — srpskog stručnjaka sa iskustvom rada u evropskim ligama i Kazahstanu. Eurasia Football razgovarala je s Milanovićem o mogućnosti da klub već ove sezone osvoji trofej, potencijalu tadžikistanskih fudbalera, balkanskom tržištu igrača, reprezentaciji Tadžikistana i Kazahstanu, gdje je proveo nekoliko sezona.
Start sezone pod Milanovićem bio je obećavajući, ali je zatim uslijedio pad: pet utakmica bez pobjede i tri uzastopna poraza. Preokret je došao protiv jednog od glavnih konkurenata u tadžikistanskoj eliti — Ravšana. Hodžand je kod kuće ubjedljivo pobijedio 4:1, a Petar Gigić, jedan od najzvučnijih stranaca u ligi, postigao je dva gola.
Situacija u Hodžandu
— Poslije pobjede nad Ravšanom može li se reći da je Hodžand prevazišao krizu?
— Ne bih to nazvao krizom. Prije bih rekao da je bio određeni pad u igri, koji je imao konkretne razloge. Ti razlozi su sada otklonjeni.
Momci ponovo treniraju punom snagom i to se već vidi na terenu. Dobili smo dugo čekanu pobjedu, i to ubjedljivu. Za nas je to važno i psihološki i zbog tabele.
Ali u fudbalu ne možete živjeti od jedne utakmice. Pobijedili smo Ravšan — dobro. Sada moramo nastaviti.
— Prije toga situacija je izgledala zabrinjavajuće. Šta se tačno dogodilo poslije dobrog starta?
— Problemi su bili u ukupnoj organizaciji igre. Ne volim da sve dijelim posebno na napad i odbranu: kada se dobro branimo, u tome učestvuju svi; kada je loše, to je takođe odgovornost cijele grupe.
U prvim utakmicama skoro da nismo primali golove, a onda smo u kratkom periodu primili šest. To je već pokazatelj da nešto nije bilo kako treba.
Utakmica sa Istiklolom bila je teška, ali ne mogu reći da smo tu potpuno podbacili. Kada sam ponovo pogledao meč, vidio sam da je prvo poluvrijeme bilo bolje nego što mi se činilo odmah poslije posljednjeg zvižduka, a u drugom smo izgledali još sigurnije. Izgubili smo zasluženo, ali to nije bila katastrofa.
Pravi problem počeo je poslije derbija s Parvozom. Tada nismo izašli sa nivoom koncentracije koji je bio potreban. Razloge razumijemo unutar ekipe, ali ne želim javno da ih komentarišem. Kasnije su se dodale povrede, neuspješne epizode i krenula je serija koju smo morali zaustaviti.
— Da li se prije utakmice s Ravšanom već osjećalo da se situacija mijenja?
— Da. Na treninzima se vidio drugačiji odnos. Vratila se energija, vratila se želja za borbom. Poslije prethodnih neuspjeha toga nam je nedostajalo.
Sada fudbaleri ponovo rade kako treba. Pobjeda nad Ravšanom bila je posljedica upravo toga. Kada postoje koncentracija i kretanje, rezultat dođe.
Dolazak u Tadžikistan
— Kako ste uopšte završili u Tadžikistanu? Prije toga ste radili u Evropi — u Srbiji, Mađarskoj, Sloveniji.
— Ponuda je došla preko agenta, kao što često biva u fudbalu. Ivan Josović, mladi agent, ranije je igrao za Metalurg iz Bekabada, a zatim je završio karijeru. Bio je u kontaktu s direktorom Hodžanda. Tako smo počeli pregovore.
— Da li ste dugo razmišljali o ponudi Hodžanda?
— Znao sam region, razumio sam gdje idem. Naravno, sjetio sam se Kazahstana, jer sam tamo imao dobro iskustvo. Ali konačnu odluku sam donio na osnovu konkretnog projekta, sastava i razgovora s klubom.
— Došli ste u Hodžand i sa zadatkom formiranja ekipe. Da li ste vi birali srpske legionare?
— Birao sam fudbalere koji mogu da pomognu. Mislim da u tome nisam pogriješio.
Ali važno je razumjeti: za nekoliko mjeseci ne možete stvoriti ekipu koja odmah stabilno ide ka tituli. Da biste napravili takav tim, potrebne su dvije-tri godine. Možda manje, možda više, ali vrijeme je neophodno.
Hodžand je sada praktično novi projekat. Sastav je nedavno formiran, zato su očekivanja oko njega, po mom mišljenju, bila previsoka. Da, imamo kvalitetne igrače. Da, već su pokazivali dobar fudbal. Ali stabilnost ne dolazi odmah.
— Tu se, između ostalih, misli i na Petra Gigića. On je jedan od najzvučnijih stranaca u prvenstvu Tadžikistana, a na vrhuncu je njegova vrijednost dostizala milion evra. Takvi igrači obično dolaze za velike ciljeve.
— Gigić i ostali legionari imaju kvalitet. U prvim kolima su to pokazivali. Ali jedan ili dva jaka fudbalera ne rješavaju sve automatski.
Potrebna je struktura igre, fizička spremnost, konkurencija, prava atmosfera unutra. Imali smo utakmice u kojima su legionari vukli ekipu, ali je zatim došao pad. Sada je važno vratiti stabilnost, a ne govoriti samo o pojedinačnim imenima.
Gigić je, na primjer, u prošlom meču postigao dva gola. To je važno za njega i za ekipu.
Ciljevi
— Čak ni poslije serije bez pobjede položaj na tabeli nije izgledao beznadežno. I lideri su gubili bodove.
— Mi nismo Mančester siti. Nemamo sastav koji može samo da izađe i pregazi svakog protivnika.
Glavni problem je starosni balans. Potrebni su nam mladi, svježi, brzi tadžikistanski fudbaleri. Ne jedan čovjek, nego nekoliko igrača koji će dati ritam, energiju i konkurenciju.
— Ima li takvih fudbalera u tadžikistanskoj ligi?
— Ima. Vidim ih u prvenstvu.
Drugo je pitanje koga realno možemo dovesti. To je već tema za razgovor s rukovodstvom kluba. Moramo razumjeti mogućnosti, pozicije, rokove, uslove. Ali generalno, domaćih fudbalera koji mogu pojačati Hodžand ima u ligi.
— Znači, na ljeto ipak treba mijenjati sastav?
— Rekao bih — ciljano ga pojačati. Potrebne su nam dvije-tri pozicije. Uz to, moramo dodati mlade tadžikistanske igrače koji mogu donijeti brzinu i intenzitet.
Ali to nije samo pitanje sastava. Prvo mora da se unaprijedi struktura kluba. Ako želite da se borite za prvenstvo ili Kup, nije dovoljno samo potpisati fudbalere. Potrebna je organizacija, plan, uslovi, pravilan rad svakog dana.
— Hodžand ima jubilejsku godinu. Navijači sigurno očekuju trofej — medalju ili Kup. Koliko je to realno?
— Navijači imaju pravo da govore: „Treba titula”, „treba osvojiti Kup”. Ja kao trener moram gledati realno.
Za mene postoji jedan put: svaku sljedeću utakmicu igrati na pobjedu. Šta će biti na kraju — vidjećemo.
Ako klub ima 50 godina, ekipu za jubilejsku sezonu trebalo je pripremati ranije. Obično se klub i sastav za velike ciljeve grade tri-četiri godine, nekada i pet. Ne može se za nekoliko mjeseci reći: sada moramo osvojiti sve.
Možemo se boriti, možemo napredovati, možemo postavljati visoke ciljeve. Ali do njih se mora doći kroz rad.
— Može li se Hodžand već ove sezone boriti za Kup ili mjesto među prve tri ekipe?
— Teoretski — da. To je moguće.
Ali za to treba uraditi nekoliko stvari. Prvo — unaprijediti klupsku strukturu. Drugo — ciljano pojačati sastav. Treće — dodati mlade domaće fudbalere. Četvrto — sačuvati pravi odnos, koji se sada ponovo pojavio.
Ako se sve to uradi, možemo se boriti i za Kup i za visoka mjesta. Ali ne volim da obećavam ono što zavisi od mnogo faktora.
Mladi igrači
— Kada govorimo o mladim igračima: da li ste gledali fudbalere iz klupskog sistema?
— U pripremnom periodu s nama je bilo deset-petnaest mladih fudbalera. Nekoliko sam ostavio u radu. Sada pet-šest igrača stalno trenira s prvom grupom i posmatram ih svaki dan.
Kada govorim o mladima, ne mislim nužno na U-19. Za današnji Hodžand to mogu biti igrači od 23–24 godine — već spremni za seniorski fudbal, ali i dalje sposobni da dodaju brzinu i energiju.
— Govorite o mladim igračima, ali prije početka sezone na probi je bio defanzivac olimpijske reprezentacije Tadžikistana Aleksandar Muhin. Zašto nije ostao?
— Nisam mogao da mu garantujem stabilnu minutažu. A njemu je to bilo važno, između ostalog i zbog reprezentacije.
Mirno smo razgovarali. Rekao sam mu: „Možeš da ostaneš, ali ne obećavam ti mjesto u timu.”
Došao je kod nas kao centralni defanzivac. Kasnije smo vidjeli da može igrati i desno. Ali u centru je već bila ozbiljna konkurencija: fudbaleri su dobro prošli pripreme i pouzdano počeli prvenstvo. Na desnom boku smo takođe imali iskusnog igrača.
On je odlučio da ode tamo gdje će imati više šansi da redovno bude na terenu. Po mom mišljenju, to je bila ispravna, profesionalna odluka.
Muhin ima dobre karakteristike: mlađi je, fizički jak, aktivno se uključuje naprijed. Ali u tom trenutku nisam mogao da mu garantujem vrijeme na terenu. A njemu je bilo potrebno da igra stalno.
— Kako ocjenjujete potencijal tadžikistanskih fudbalera u cjelini?
— Potencijal postoji. Vidio sam zanimljive igrače u ligi.
Ima fudbalera reprezentacije koji su igrali u Rubinu — Ališer Džalilov, Daler Šaripov. Ima dobrih igrača u Regaru, ima mladih momaka u Sardoru. Ne želim sve da navodim po prezimenima, ali igrača ima.
Ako poredimo sa susjedima, mislim da su Kazahstan i Uzbekistan trenutno na višem nivou. Ali u Tadžikistanu ima talenata. Treba ih pravilno razvijati.
Reprezentacija
— Da li ste razgovarali s Goranom Stevanovićem, koji je radio sa reprezentacijom Tadžikistana?
— Da, viđali smo se. Znamo se još iz djetinjstva. On je bio u U-15, kada sam ja igrao za U-19. Stariji je od mene.
Kada sam došao u Tadžikistan, češće smo komunicirali. On dobro poznaje lokalni fudbal.
— Koliko razumijem, on je generalno bio zadovoljan radom, ali se nije dogovorio oko uslova i zato je otišao.
— Važno je precizirati: nije se radilo samo o finansijskim uslovima.
Želio je da poboljša uslove rada reprezentacije. To je principijelna stvar. Ponekad spolja izgleda da se sve svodi samo na novac, ali u fudbalu su uslovi pripreme, organizacija, stručni štab i infrastruktura jednako važni.
— Reprezentaciju Tadžikistana za Kup Azije sada priprema makedonski stručnjak Igor Angelovski. Šta očekujete od njegovog rada na predstojećem turniru?
— Ne poznajem ga lično, zato ne mogu davati bilo kakvu ocjenu.
Situaciju u reprezentaciji više poznajem kroz razgovore sa Stevanovićem. Iskreno želim sreću nacionalnom timu na turniru. Znam koliko navijači to prate i koliko im je stalo.
Kao na Balkanu
— Ako gledamo šire: ima li Centralna Azija šansu da postane drugi Balkan — region koji stalno proizvodi igrače za jače lige?
— Šansa postoji, ali za to je potrebna škola.
U fudbalu je veoma važan čovjek koji uči dijete. Ja ga ne zovem samo trenerom, nego učiteljem. Dobrog učitelja treba platiti. Njegov rad mora da se cijeni.
Akademije moraju biti profesionalnije. Potrebni su stručnjaci koji rade moderno i ne razmišljaju o tome kako danas pobijediti utakmicu U-13, nego kako stvoriti fudbalera za budućnost.
U Centralnoj Aziji ima talenata. Djeca igraju fudbal, vole loptu, to se vidi. Ali talenat bez škole često ne dođe do profesionalnog nivoa.
— U Srbiji je s tim bolje?
— Kod nas postoji tradicija. Partizan je godinama bio jedan od najboljih klubova u Evropi po radu s mladima. Crvena zvezda takođe ima jaku školu.
Ne kažem da je kod nas sve idealno. Ima problema s uslovima, razvojem, sistemom. Ali kultura pripreme mladih igrača postoji dugo.
Drugi problem su agenti. Sada igrače uzimaju veoma rano, sa 16–17 godina. Do 19–20 godina mnogih više nema u srpskim klubovima. Neko ode i razvije se, a neko se izgubi.
— Za Centralnu Aziju je, naprotiv, sada san da uzbekistanski, tadžikistanski, kazahstanski i kirgistanski fudbaleri odlaze sa 18–19 godina. Da li je to normalan cilj?
— Normalan cilj je da igrač prvo postane fudbaler kod kuće. Da pet-šest godina igra za svoj matični klub, ojača, stekne iskustvo, pa onda ode u veliki šampionat.
Sada često bude drugačije: mladog igrača rano odvedu za mali novac u mali klub, i on se već tamo pokušava razvijati.
Možemo uzeti primjer Nemanje Matića. On je otišao u Slovačku, tamo počeo, pa završio u Portugalu, Čelsiju i dalje. Ali pitanje je zašto igrač obavezno mora proći kroz Slovačku? Zašto ne možemo stvoriti uslove da se duže razvija kod kuće?
Kada fudbaler ode prerano, često dobiju agenti i ljudi oko posla. Sam igrač ne dobije uvijek najbolji put.
— Za klubove poput Hodžanda Balkan je logično tržište? Tamo se mogu naći kvalitetni legionari koji se brže adaptiraju.
— Igrači dolaze tamo gdje postoje dobri uslovi. Uključujući i finansijske.
Da, balkanski fudbaleri imaju školu, disciplinu, razumijevanje zahtjeva trenera. Često im je lakše da se adaptiraju. Ali glavni faktor je ipak jednostavan: ako je ponuda dobra, igrač će je razmotriti.
— Ali da je u Srbiji sve idealno, srpski fudbaleri vjerovatno ne bi dolazili do Tadžikistana.
— Srpski fudbaleri su uvijek odlazili. Ranije su više išli u Njemačku, Francusku, Italiju. Sada je i Centralna Azija postala jedno od odredišta.
To nije počelo juče. Recimo, Žarko Marković je igrao u Kazahstanu, u Kairatu, još od 2014. godine. Balkanski igrači već mnogo godina dolaze u region.
Kazahstan
— Pomenuli ste Kazahstan. Proveli ste tamo određeno vrijeme. Radili ste u Tobolu i Irtišu. Šta vam je dalo to iskustvo?
— Kazahstan je na mene ostavio veoma dobre utiske. Volim tu zemlju i nastavljam da pratim ligu.
U Tobolu smo imali veoma jaku grupu fudbalera. Bili su tu reprezentativci, iskusni legionari, ozbiljan kvalitet. Svidjeli su mi se i klub, i odnos prema radu, i samo prvenstvo.
Pavlodar je takođe posebno mjesto. U Irtišu smo imali dobru ekipu. Igrali smo dostojno i, po mom mišljenju, zaslužili da nastavimo da igramo u ligi.
— Šta mislite o sadašnjim uspjesima kazahstanskog fudbala? Na primjer, o Kairatu, koji se prvi put probio u Ligu šampiona, i o transferu Dastana Satpajeva u Čelsi?
— Takvi događaji važni su za cijeli region.
U Kazahstanu su i ranije postojale evropske priče. Šahtjor iz Karagande igrao je grupnu fazu Lige Evrope. Astana je pod Stoilovom igrala u Evropi. Bilo je i drugih uspješnih nastupa.
Ali ranije su mladi igrači iz regiona češće odlazili u Rusiju. Sada vidimo drugačiji proces: fudbaleri iz Uzbekistana i Kazahstana počinju dolaziti do Zapadne Evrope. To je dobar znak.
— Kako gledate na povratak Irtiša u najviši rang?
— Drago mi je što se klub vratio. Za Pavlodar je to važno.
Kada su Irtiš sklonili iz lige, bilo mi je veoma žao. Imali smo dobru ekipu, normalno smo igrali. Iznutra nisam vidio takve probleme zbog kojih je sve moralo da se završi baš tako. Dobro smo završili sezonu, pripremili se za sljedeću. Ali ekipa je raspuštena.
Kasnije su klub počeli da podižu iznova. Razgovarao sam s novim rukovodstvom i drago mi je što je Irtiš ponovo u najvišem rangu. Sada tamo ima teškoća, ali sam povratak je već dobra stvar.
— Ekipu je preuzeo Nurbol Žumaskalijev.
— Nurbol je legenda kazahstanskog fudbala, dobar čovjek i fudbalski pametan stručnjak.
Ako ga neko vidi kao kriznog menadžera, treba razumjeti da jedan čovjek ne može odmah riješiti sve probleme. Potreban je sistem oko njega.
— Ove sezone kazahstanski klubovi dovode zvjezdane veterane. Aktobe je potpisao Viktora Mozesa, Kajsar — Nanija. Da li je to fudbalski potez ili više PR?
— Takvi igrači donose pažnju. To je jasno. Nani, Mozes — velika su imena, fudbaleri najvišeg nivoa u prošlosti. Ali na prvom mjestu mora biti rezultat. Poslije toga PR.
Ako postoji rezultat, oko njega možete graditi snažnu priču. Ako samo dovedete poznato ime zbog buke, to nije dovoljno. Treba razumjeti šta igrač daje ovdje i sada.
— Dakle, pažnju je moguće privući, ali je treba zadržati rezultatom?
— Upravo tako.
Dobra ekipa gradi se na balansu. Potrebni su iskusni kvalitetni fudbaleri, ali pored njih moraju biti igrači srednjih godina, oni koji su na vrhuncu, i mladi s velikim potencijalom. Ako je balans narušen, jedno ime nije dovoljno.
Ne kažem da su Nani ili Mozes loši fudbaleri. Bili su sjajni igrači. Ali pitanje je uvijek u kakvom je stanju čovjek sada i kakvu korist danas donosi ekipi.
— Ako vas ponovo pozovu u Kazahstan, da li biste razmotrili takvu opciju?
— Da, naravno. Kazahstan mi je zanimljiv. Tamo sam radio, poznajem ligu, poznajem ljude. Bilo bi interesantno vratiti se.