Srpski defanzivac Andijana Nemanja Čalasan vidio je fudbal u Centralnoj Aziji iz dvije perspektive: najprije kroz Kazahstan, a sada kroz Uzbekistan. U razgovoru za Eurasia Football objasnio je kako je stigao prvo u Elimai, zatim u Andijan, šta se promijenilo dolaskom Isloma Ahmedova na mjesto glavnog trenera, zašto centralnoazijski igrači ne žure uvijek u Evropu, ali i uporedio fudbal u Kazahstanu i Uzbekistanu.
Čalasan je trenutno najskuplji fudbaler Andijana prema procjeni Transfermarkta — njegova tržišna vrijednost iznosi 700 hiljada eura. Ekipu je pojačao ove zime, stigavši iz kazahstanskog Elimaija, s kojim je izborio plasman u Ligu konferencija. Početak sezone u Andijanu bio je težak, ali se poslije promjena u stručnom štabu situacija popravila. Sam Čalasan bio je i ostao jedan od ključnih igrača — i u Kazahstanu i u Uzbekistanu.
— Kako ste završili u Centralnoj Aziji?
— Prije dolaska ovdje igrao sam isključivo u Evropi. Posljednji klub bio mi je Spartak iz Subotice. Imao sam još godinu ugovora, ali kada se pojavila opcija iz Kazahstana, tražio sam raskid. Objasnio sam da želim probati novu ligu i novu regiju.
Bio sam kapiten i važan igrač za ekipu, ali mi je Spartak izašao u susret. Tako sam završio u Elimaiju. Brzo sam se prilagodio i imali smo dobru sezonu. Izborili smo plasman u Evropu — kvalifikacije za Ligu konferencija. Navijači su bili srećni, i to je i nas radovalo.
Generalno, bilo mi je prijatno tamo. Fudbal u Kazahstanu je takođe dobar, ali postoje određeni problemi s infrastrukturom. Ima mnogo terena s vještačkom travom, a meni je to važno — i zbog kvaliteta igre i zbog zdravlja.
Pet godina sam igrao u Portugalu. Tamo je fudbal kultura pasa, posjeda i igre s loptom. U Kazahstanu je malo drugačije: više borbe, manje igre kroz pas. Mislim da je to u velikoj mjeri povezano upravo s terenima i vremenskim uslovima.
— Da li vam je u Uzbekistanu u tom smislu komfornije?
— Da. Ovdje je bolja infrastruktura, bolji su tereni. Gotovo svuda je prirodna trava. Samo jednu utakmicu igrali smo na vještačkoj podlozi — protiv Horezma. Za mene je to velika razlika.
Kada imaš dobar teren, možeš igrati fudbal: graditi napade kroz pas, držati loptu, razvijati svoju igru. Zato se u Uzbekistanu osjećam komforno.
Mislim da bih ovdje mogao igrati mnogo godina. Ovdje su dobri uslovi, dobar fudbal, dobra infrastruktura. Sve mi je to važno.
— Ako poredite kazahstansku i uzbekistansku ligu: gdje je nivo viši? Kazahstan je u UEFA-i, Uzbekistan u AFC-u. Osjeća li se razlika?
— U Kazahstanu su, mislim, jači stranci. Limit za strane igrače je liberalniji, klubovi mogu dovesti više stranaca. To automatski utiče na nivo lige.
Ali ako govorimo o domaćim igračima, po mom mišljenju uzbekistanski fudbaleri su trenutno spremniji od kazahstanskih. Fudbalska škola u Uzbekistanu je u ovom trenutku bolja. Ovdje ima više igrača koji znaju igrati s loptom, razmišljati na terenu i donositi odluke.
Generalno, čini mi se da je u Uzbekistanu sam fudbal kvalitetniji. Ovdje ima više igre. U Kazahstanu — više borbe.
— Dakle, kvalitet fudbala u Uzbekistanu je viši?
— Mislim da jeste. U Kazahstanu postoje objektivne poteškoće: tereni, klima. Dva-tri mjeseca je hladno na početku godine, pa opet hladno na kraju sezone. Period dobrog fudbalskog vremena ne traje dugo. Ljeti je dobro, ali to je ograničen period.
U Uzbekistanu se fudbal može igrati gotovo cijele godine. Da, zna biti vruće, ali tereni su dobri, uslovi su dobri. To pomaže ekipama da igraju kroz pas.
— Ako zamislimo da uzbekistanski klubovi igraju u evropskim takmičenjima, da li bi mogli biti konkurentni? Recimo Andijan, Pahtakor, Neftči?
— Da, mislim da bi mogli. Naravno, evropska takmičenja su drugi nivo, ali uzbekistanske ekipe mogu biti konkurentne. Ovdje ima kvaliteta.
— U Centralnoj Aziji ima mnogo fudbalera s Balkana. Dragan Čeran već godinama igra u Uzbekistanu i ovdje je postao legenda. Za igrače s Balkana to je vjerovatno pokazatelj da se ovdje može doći, ostati dugo i graditi karijera. Jeste li se s nekim savjetovali prije dolaska u regiju?
— Da, ovdje ima mnogo igrača s Balkana. I ako fudbaler mnogo godina igra u Uzbekistanu i pokazuje visok nivo, to znači da se ovdje može adaptirati i dugo igrati.
Zapravo, Uzbekistan se mogao pojaviti u mojoj karijeri i ranije. Kada je Samvel Babajan radio u Navbahoru, zvao me dva-tri puta. Tada sam igrao u Portugalu. Htio sam doći, ali imao sam ugovor, pa se tada nije poklopilo.
U to vrijeme u Navbahoru je igrao Jovan Đokić. Zvao sam ga, pitao kakav je fudbal ovdje, kakvi su uslovi, da li se plate isplaćuju na vrijeme. Rekao je: sve je dobro, novac je na vrijeme, fudbal je dobar i brz. Poslije toga sam pomislio: ako se sljedeći put pojavi prilika, želim doći ovdje da igram.
Na kraju sam ovdje. Drago mi je što se sve tako poklopilo.
— Šta nije funkcionisalo u Andijanu na početku sezone kod Samvela Babajana? Ekipa je ipak počela dobro.
— Da, start je bio dobar. U prvom kolu pobijedili smo 4:0, svi su govorili da je ekipa spremna. Imali smo pripreme u Turskoj, proces je bio normalan, sve je izgledalo dobro.
Onda je nešto krenulo drugačije. Iskreno, teško mi je da navedem jedan razlog. Ne mogu reći da je bio problem s fizičkom spremom ili atmosferom. Sve je bilo normalno: imali smo šanse, radili smo, ali rezultati nisu dolazili.
— Šta se promijenilo poslije dolaska Isloma Ahmedova? Zašto je ekipa počela hvatati ritam?
— Sada bolje prenosimo na utakmice ono što radimo na treninzima. Mnogo radimo s loptom, uvježbavamo početak napada od golmana, izlazak kroz pas.
Za centralnog defanzivca to je važno. Kada ekipa gradi igru od pozadi, više učestvuješ u napadu, češće radiš s prvim pasom. Sada pokušavamo da igramo upravo tako.
— Dakle, ranije je bilo više dugih lopti, a sada više kombinatorne igre?
— Da, sada ima više igre s loptom, kroz kratki i srednji pas. Stalno to treniramo i na utakmicama je počelo bolje da funkcioniše.
— Andijan je aktuelni osvajač Kupa Uzbekistana. Kroz Kup je klub prvi put izašao u azijsko takmičenje. U prvenstvu će, poslije izgubljenih bodova na startu, biti teško boriti se za prva tri mjesta. Da li Kup sada postaje glavni cilj?
— Kup je veoma važan. Želimo ići što dalje. Ovdje nema lakih protivnika. Za svakoga se moraš spremati kao za Pahtakor.
Za mene je svaka utakmica važna. Želim pobjeđivati, želim trofeje, želim uspjehe. Takav mi je karakter.
— Da li su porazi posebno bolni za defanzivca?
— Da. Kada ekipa izgubi, najčešće se prvo gleda u odbrambene igrače i golmana: ko je pogriješio, ko je zakasnio, ko nije zatvorio. Napadači često izbjegnu takvu kritiku.
Zato defanzivci posebno teško doživljavaju poraze. Ne volim gubiti.
— Uzbekistan će ove godine prvi put igrati na Svjetskom prvenstvu. Hoćete li navijati za reprezentaciju?
— Naravno. Sada igram ovdje, živim ovdje, zato ću podržavati Uzbekistan.
— U prošireni spisak reprezentacije Uzbekistana pred Svjetsko prvenstvo nije ušao nijedan igrač Andijana. Aziz Turgunboev je ranije igrao u kvalifikacijama i davao važne golove. Mislite li da bi mogao dobiti šansu?
— Dok konačan spisak nije objavljen, šansa uvijek postoji. Na treninzima radi dobro, u normalnoj je formi.
U svakom slučaju, fudbaler mora biti spreman. Odluku donosi selektor, ali ako se prilika pojavi, moraš je iskoristiti.
— Pod Islomom Ahmedovim u Andijanu su počeli češće da se pojavljuju mladi fudbaleri. Vidite li u ekipi dobar lokalni potencijal?
— Da, imamo dobre mlade momke. Za njih je najvažnije da svaki dan daju sto posto. Potrebni su rad, disciplina i pravi odnos. Prvi korak u profesionalnom fudbalu uvijek je najteži. Put nije lak, ali ako igrač ima karakter i disciplinu, može napredovati.
— Srpski fudbaleri su traženi širom svijeta. Može li Uzbekistan vremenom doći na sličan nivo kada je riječ o izvozu igrača?
— Mislim da može. U Uzbekistanu ima mnogo kvalitetnih fudbalera. Ali postoji jedna važna stvar: ovdje igrači dobijaju veoma dobre plate.
Ako uzbekistanski fudbaler kod kuće zarađuje 10–15 hiljada eura mjesečno, a klub iz Portugala mu ponudi duplo manje, zašto bi odlazio? Ovdje je kod kuće, blizu porodice, ima dobre uslove i više novca.
Igrao sam u Portugalu i znam da u Evropi nisu svuda velike plate. Ja sam dobijao oko pet hiljada. To nije mnogo. U srednjim evropskim klubovima često se plaća manje.
Slična je situacija i u Kazahstanu. Pitao sam igrače: zašto ne idete u Evropu? Odgovarali su: „Zašto, ako ovdje imamo dobar novac — osam, deset, petnaest hiljada?“ To je razumljiva logika.
— Znači, da bi igrači češće odlazili, treba podizati konkurenciju unutar lige?
— Da. Konkurencija je veoma važna. Kada ima više jakih stranaca, domaći igrači moraju se boriti za mjesto, brže rasti i postajati jači.
Ako fudbaler nema konkurenciju, može ostati kod kuće, zarađivati dobar novac i ne napraviti sljedeći korak. A kada je konkurencija veća, igrač se brže razvija i postaje spreman za Evropu, za jače lige i ozbiljne izazove.